Župni listić br. 30 – 30. nedjelja kroz godinu – godina A

Susret dviju ljubavi

Evanđelje: Mt 22,34-40

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.

Ostala čitanja: Izl 22,20-26; 1 Sol 1,5-10

Za prvo čitanje na tridesetu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige Izlaska u kojemu čitamo da Bog stoji na strani siromašnih i potlačenih. Dobro je znati da je Bog i danas takav, samo pripazimo da sebe ne vidimo stalno u kategoriji potlačenih, već da ponekad promislimo, da možda i mi tlačimo druge, a u tom slučaju se ne možemo pozvati na Boga.

U drugom čitanju sveti Pavao hvali vjeru solunskih vjernika na temelju koje su postali primjer i drugima. Dobro je znati da sveti tekstovi ne uka¬zuju samo na naše slabosti, već priznaju i naše vrline.

U evanđelju, odlomak je uzet iz pera svetog Mateja, gdje se suočavamo s jednom neobičnom situacijom: jedan učeni čovjek pita Isusa nešto, za što unaprijed zna odgovor. Pita Isusa koja je glavna zapovijed u Zakonu? Neobično pitanje, jer je pitalac, s obzirom da je poznavatelj Zakona, točno to podučavao druge. Novost u Isusovom odgovoru je to, da Isus u od¬govoru nije imenovao jednu zapovijed, već dvije, postavivši ih jednu uz drugu. Prva je ljubav prema Bogu, ali se uz nju tijesno priključuje i druga, ljubav prema bližnjemu. Ova istina zapravo ima dva lica: prvo je, Boga se ne može voljeti ako se ne vole ljudi, a drugo je da se ne može voljeti ljude ako se ne voli Boga! Ovo drugo lice, danas kao da je izblijedjelo u svijesti mnogih ljudi.

Živimo u takvom svijetu koje pokazuje neprijateljsko držanje pre¬ma čovjeku: zakonodavci sa zapanjujućom lakoćom legaliziraju pobačaj, eventualne oštećene zametke proglašavaju neželjenim elementima, stari ljudi su postali teretom, stoga treba promotriti mogućnosti eutanazije, itd. Gdje su korijeni ovom neprijateljskom stavu? Odgovor na naše pitanje daje sadašnji evanđeoski odlomak: ako netko ne priznaje Božju vlast, onda ne zna što započeti s čovjekom i s ljudskim dostojanstvom.

Katekizam Katoličke Crkve započinje svečanom izjavom: Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga (broj 27.). Ako, međutim, pogledamo u srce i dušu današnjeg čovjeka, eventualno iskrsava u nama sumnja da se ova neugasiva čežnja doista potisnula u pozadinu. Žudi li još stvarno današnji čovjek za Bogom, traži li u njemu sreću i smisao života? Ne trebaju ovdje učene društveno-znanstvene ili psihološke analize i mjerenja, jer svakodnevni život svjedoči da je vjera postala periferna pojava, ne samo u društvu, u kulturi i u politici, već i na osobnoj razini, tako da ljudi svoju sreću traže ne u duhovnim, nego u svjetovnim vrijednostima.

Uzroci ove pojave mogu se analizirati prema mnogim gledištima, ali najsažetiju definiciju dao je papa Pavao VI., na zaključnoj sjednici Drugog Vatikanskog Koncila, kada je duhovno siromaštvo modernog svijeta opi¬sao na sljedeći način: »Vjeru u Boga koji je postao čovjekom, zamijenila je vjera u čovjeka, koji je sebe proglasio Bogom!« Velika novost kršćanstva bila je ono o čemu čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku: Isus je objavio da Bog i čovjek ne žive u dva svijeta, već se njihovi životi isprepliću, ili da upotrijebimo modernu sliku, žive u istom energetskom polju. Ove dvije ljubavi, Božje čovjekoljublje i čovjekovo bogoljublje spajaju se u jedno u Isusu Kristu. Ima ova evanđeoska slika jednu utješnu poruku: pokazuje i to kako Boga treba ljubiti. U stara vremena, prije dolaska Krista, ljude je nepresta¬no zaokupljala misao kako da iskažu svoje bogoljublje. Bilo je onih, koji su Bogu žrtvovali svoja materijalna dobra, kao Kajin i Abel, bilo je onih koji su velikom pokorom nastojali iskazati svoju ljubav prema Bogu, kao kralj Da¬vid, pogani su bili u stanju čak i svoju djecu žrtvovati pred svojim idolima, ali nikada nisu bili sigurni da su time doista iskazali svoju ljubav prema Bogu. Isus nas je naučio da ima jedan siguran put kako možemo iskazati svoju ljubav prema Bogu: put ljubavi prema bližnjemu. Ovaj put je proho¬dan za sve, i da prepoznamo bližnjeg kojemu je potrebna naša ljubav ne moramo ići u susjedstvo, jer možda živi s nama pod istim krovom kao član obitelji, ili radi s nama u istoj tvornici, u istom uredu, kao suradnik. Božja ljubav putem njih dospijeva do nas, a i naša do Boga. Dvostruka zapovijed ljubavi dakle tvori jedinstvo, njihova točka susreta je osoba Isusa Krista. Stoga je temelj pravog humanizma vjera u Boga koji ljubi čovjeka.