KAKO JE ČOVJEK ČUDNO BIĆE!
Kako je čovjek čudno biće. Posvađa se sa živima, a cvijeće nosi mrtvima. Godinama šuti onome koga voli, a kada umre, govori o tome koliko mu je značio. Nema vremena za jedan poziv, jedan zagrljaj ili jedan oprosti, ali zbog njegova sprovoda spreman je otkazati sve. Ne pita kako si. Ne dolazi. Ne oprašta. Ne miri se. A kada smrt zatvori vrata koja se više nikada neće otvoriti, tada plače nad riječima koje nikada nije izgovorio i ljubavlju koju nikada nije pokazao. Kao da nam smrt postane vrjednija od života. A nije problem u smrti. Problem je u našem ponosu. U tvrdome srcu koje uvijek misli da ima još vremena. Da će sutra biti prilika za pomirenje. Za oprost. Za zagrljaj. Ali jednog dana dođe trenutak kada više nema sutra. Zato, dok su oni koje voliš još živi – nazovi ih. Zagrli ih. Oprosti. Zamoli za oproštenje. Reci da ih voliš. Jer najljepši cvijet nije onaj položen na grob. Najljepši cvijet je ljubav darovana dok srce druge osobe još uvijek kuca. Možda je danas pravi dan da promijenimo ono što će sutra biti prekasno.
